Kad reči utihnu: Kako me je ćutanje uvelo u svet pričanja fotografijom
Ćutanje je nekada bilo moj najverniji saputnik.
Ne zato što nisam imala šta da kažem, već zato što nisam uvek umela da pronađem pravi način da to izrazim. Ponekad su osećanja bila prevelika, misli prebrze, a reči – prespore, krute, nedovoljno precizne. U takvim trenucima, kada je svet u meni bio bogat, a izražavanje ograničeno, pojavila se fotografija.
Upravo to ćutanje – to duboko, tiho unutrašnje iskustvo – uvelo me je u svet u kome sam mogla da govorim bez izgovorene reči. Svet u kome se sve ono što osećam, mislim i sanjam može preneti kroz jedan kadar, kroz svetlost, senku, pokret ili pogled. Fotografija je postala moj jezik. Ne nužno savršen, ali iskren. Intiman.
Kamera kao glas
Kada sam prvi put uzela kameru u ruke, nisam znala da će ona postati produžetak mog bića. Tada sam samo želela da zabeležim ono što vidim. Ali vrlo brzo sam shvatila da zapravo beležim ono što osećam.
Kroz objektiv sam počela da komuniciram sa svetom. Tiho, pažljivo, ali duboko. U svakom kadru sam pronalazila slojeve značenja. Više me nije zanimala samo spoljašnja lepota — tražila sam emociju, tenziju, kontrast, priču. Iza svakog pogleda, svake ruke, svakog oblaka na nebu, skrivala se neka nijansa mog unutrašnjeg sveta.
Priča u svakom detalju
Kada fotografišem, ne pokušavam da kontrolišem kadar – pokušavam da ga osetim. Da oslušnem tišinu između trenutaka. Jer često ono najbitnije ne dolazi iz pokreta, već iz onog što se dešava pre i posle njega.
Senka koja prelazi preko lica. Osvetljenje koje se menja kako dan odmiče. Pogled koji traje delić sekunde. Sve te „sitnice“ su, za mene, srce fotografije. One pričaju priču bolje nego bilo koji govor ili naracija. U tišini kadra često se krije glasnija istina nego u hiljadu rečenica.
Kada pritisnem okidač...
…uhvatim deo stvarnosti koji više nikada neće postojati na isti način. Ali što je još važnije – uhvatim deo svog unutrašnjeg sveta u tom trenutku. Jer fotografija nikada nije samo ono što se vidi. To je slojevita priča – ono što vidiš, ono što ja osećam, i ono što se dešava između ta dva sveta.
Ne fotografišem da bih prikazala nešto savršeno. Fotografijom tragam za autentičnim. Za istinom. Za onim neizgovorenim. Možda baš zato što sam ćutala onda kada je trebalo da pričam, danas pričam kada svi ćute – kroz sliku.
Zašto fotografišem
Zato što mi fotografija dopušta da budem ranjiva, iskrena i svoja. Da zastanem u svetu koji juri. Da izrazim ljubav prema detaljima koje drugi možda i ne primete. Da sačuvam emocije koje se ne mogu ponoviti.
I što više fotografišem, to više razumem sebe. Fotografija je postala moje ogledalo, moj dnevnik, moj način da se povežem sa svetom i sa sobom.
Zato što verujem da slike mogu da pričaju priče koje su tihe, ali ne i neprimetne.
Jer tišina ne znači odsustvo glasa. Ponekad, u toj tišini, nastaju najdublje rečenice – one koje se ne izgovaraju, već se osećaju.